Stres bi mogli opisati kao adaptacijski evolucijski mehanizam organizma u nastojanju da se održi u ravnoteži (homeostazi) koja je narušena uslijed vanjskih ili unutarnjih podražaja.
Stres u prošlosti…
Nekad davno su podražaji koji pobuđuju stres dolazili kao posljedica stvarne prijetnje za opstanak (vanjski uzrok). Drevni mozgovi naših predaka budno su pratili kretanja prijetnji u svom okolišu (primjerice tigra ili medvjeda). U svrhu opstanka mozgovi su uvjetovani da se najprije uoči opasnost, a tek potom nešto drugo. Uvjeravati pretka u ono vrijeme da ne bude tako prestrašen, da toliki stres škodi zdravlju, da misli pozitivno i slično, bilo bi potpuno besmisleno i beskorisno. Ti vanjski stresori (vanjski okidači) poticali su reakciju borbe ili bijega koja se razvijala istovremeno s evolucijom čovjeka – kroz dugo razdoblje od 150.000 godina – te mu je pomogla da opstane.
Stres danas …
Privremeno povećanje energije i opreza kod kratkoročnog stresa („dobrog stresa“), našim je precima omogućavalo učinkovitije suočavanje s prijetnjom i preživljavanje. Evolutivni zdravi kratkoročni stres, u trajanju od nekoliko minuta do nekoliko sati, danas nam je koristan kada je potrebno više pažnje i koncentracije u obavljanju raznih dnevnih angažmana i obveza.
Kao i nekad, mozak i danas pokušava prijetnje rješavati evolucijskim mehanizmom borbe ili bijega. Mada izvori prijetnji nisu isti, odgovor tijela na stresni podražaj ostao je i dalje isti – dolazi do aktiviranja određenih sustava u mozgu i do lučenja hormona i kemijskih spojeva u tijelu na što reagira svaka stanica tijela.
Danas se malokad reakcija borbe ili bijega aktivira zbog stvarne vanjske fizičke prijetnje. Većina stresnih reakcija aktivira se iznutra (unutarnji stresor).
Tako „okidač“ može biti npr. i samo prisjećanje na prošli događaj koji je nabijen nekom neugodnom prijetećom emocijom. Treba imati na umu da naša podsvijest svakodnevnim situacijama (dobrima i lošima) daje određeni predznak. Naime, mozak, neovisno o našoj volji, automatski traži emocionalne uzorke iz prošlosti koji nalikuju onima u sadašnjosti. Na nađene uzorke / pohranjene uspomene, tijelo-um u stanju je reagirati istovjetno i danas. Zbog drukčijih emocionalnih iskustava iz prošlosti svatko će od nas različitim intenzitetom reagirati na identični podražaj iz okoline. Intenzivnije će npr. na iznenadnu škripu guma, reagirati osoba koja je i sama bila sudionikom saobraćajne nesreće jer u sebi ima pohranjen intenzivniji emocionalni naboj na tu vrstu događaja. O njemu je i sada u stanju pričati sa „knedlom“ u grlu . Ovakve događaje iz prošlosti možemo označiti velikim „T“ (velika trauma). To je kao da nas i danas naganja Tigar.
I sam svakodnevni život može biti ispunjen nizom „sitnih“ događaja koje možemo označiti kao mala trauma (malo „t“) – npr. nesuglasice s partnerom, stres na poslu, priprema ispita, nastojanja da riješimo prenatrpan dnevni raspored, a koje mozak također percipira kao moguće prijetnje i priprema tijelo na reakciju borbe ili bijega. Takve situacije mogli bi usporediti s tigrićem – ne napada, ne bježimo ali okolnosti izazivaju određenu razinu nelagode.
Prisutnost Tigra ili puno tigrića može nas ometati u sadašnjem trenutku. Takvi događaji mogu imati kumulativni učinak. Učestale reakcije borbe ili bijega ne dozvoljavaju tijelu dovoljno boravka u „zoni odmora“ koja mu omogućuje prirodan oporavak i resetiranje.
Takvim izostancima „zone odmora“ naročito u kombinaciji sa sjedilačkim stilom života, prvotni evolutivni zdravi kratkoročni stres može prijeći u kronični („loši stres“). Kronični stres dalje dovodi do pada rada imunološkog sustava ili do njegove deregulacije što utječe na iscrpljenost organizma i podložnost bolestima.
EFT-om možemo pomoći tijelu i umu da češće i potpunije borave u “zoni odmora”.
